Dugo vremena ljudi nisu mogli polirati dijamante jer je to najtvrđa tvar proizvedena u prirodi. Ljudi su nekada vjerovali da misteriozna snaga dijamanata leži u neprerađenim grubim dijamantima. Do danas se u nekim zemljama Centralne Azije zadržao običaj postavljanja malog dijamanta na čelo, nos ili druge dijelove tijela kako bi se osigurala sigurnost. Čak i nakon razvoja tehnologije dijamantskog rezanja, nebrušeni dijamantski oktaedarski kristali često se koriste u nakitu kako bi zadržali misterioznu moć dijamanata. Metoda postavljanja temelji se na nepoliranom oktaedarskom hrapavom kamenu kao glavnom kamenu, a donja polovina kristala potpuno je obložena zlatom.
Zlatni prsten obložen grubim kamenjem, proizveden u 15. vijeku. Na prsten je ugraviran tekst na francuskom Normandiji:" Kad ne budete mogli' vidjeti me, molim vas, propustite me." Izvor slike:" Dijamanti od grubog grubog kamenja do romantičnog nakita"
Pravo poliranje započelo je u Evropi krajem 14. vijeka. Ljudi su koristili jedan dijamant za poliranje drugog kako bi dobili glatke i ravne kristale dijamanta. Obrtnici ovog razdoblja namjeravali su svaku površinu učiniti relativno glatkom kako bi se povećala prozirnost, koja se naziva oštrim rezom.
Nakon 14. vijeka pojavili su se rezovi u obliku stola. Rez je jednostavno brušenje jednog ugla oktaedra da bi se stvorila ravna površina stola, a ponekad se na ravnu površinu dna nanese mala ravnina.
